Usamljenost i prejedanje: kako emocije utječu na prehranu

“Al iza ponoći ja bit ću tu” - Wolt dostava

Usamljenost. Suzdržavam se od pisanja filozofskog posta oko teme usamljenosti i kako ona ne znači nužno samovanje, već se može pojaviti i kada smo okruženi ljudima. Iliti kako je lik Robina Williamsa u jednom filmu rekao: “I used to think the worst thing in life was to end up all alone. It’s not. The worst thing in life is ending up with people that make you feel all alone.”

Nisam se uspjela suzdržati. Hajmo sad na prehranu.

Znanstvena istraživanja pokazuju da više od 60% epizoda pretjerivanja s hranom ima veze s emocijama, ne s fizičkom glađu. Među tim emocijama značajno mjesto zauzima osjećaj odvojenosti od drugih. Hrana u tim trenucima ne služi samo za energiju, nego i kao način regulacije emocija, poput utjehe, nagrade ili načina da se skrati vrijeme. Zato nije neobično da posežemo za hranom bogatom šećerom i mastima, jer takva hrana potiče lučenje dopamina i serotonina, pa osjećaj praznine kratkoročno popušta.

Na fiziološkoj razini, dugotrajna izoliranost povezuje se i s promjenama hormona koji reguliraju glad i sitost. Povišene razine grelina (hormona koji potiče glad) i smanjena osjetljivost na leptin (hormon sitosti) mogu povećati sklonost prejedanju. Drugim riječima, tijelo u stanju socijalne izoliranosti šalje jače signale za hranom, iako energetske potrebe možda nisu povećane. To objašnjava zašto hrana može postati glavni odgovor na osjećaj nedostatka povezanosti.

Istraživanja pokazuju da pojedinci koji se osjećaju izolirano češće biraju visokokaloričnu i brzu hranu, dok osobe s jačim osjećajem socijalne povezanosti imaju stabilnije prehrambene obrasce. I nije riječ samo o izboru hrane, već i o samom iskustvu jedenja. Kada jedemo sami, bez društvenog konteksta, češće posežemo za većim količinama.

Važno je naglasiti da to ne znači slabost niti manjak discipline. Radi se o vrlo ljudskoj potrebi, potrebi za povezanošću, koja se jednostavno ponekad kanali kroz hranu. I tu nema mjesta krivnji.

Povezanost između emocija i prehrane ne znači da ćemo zauvijek ostati u istom obrascu. Naprotiv. Čim osvijestimo da prejedanje ne govori uvijek o gladi, već o nečem dubljem, otvara se prostor za drugačije odluke i drugačiji odnos prema sebi. Hrana neće promijeniti okolnosti u kojima se nalazimo, ali može postati podsjetnik da nam je potrebno nešto više od samog obroka.

A svaka svijest o vlastitim navikama daje nam više jasnoće i slobode u izborima koje svakodnevno radimo.